... Dan je bio čist i moglo bi se reći sunčan, na nebu nije bilo niti oblačka. U daljini su se vidjele siluete mladolikog čovjeka, iscrpljenog od cijelodnevnog lutanja ravni koja je nalikovala na savanu.
Ne znam koji je bio njegov  put, niti poznam njegovu misiju ali znam da bi mu godila okrijepa hranom i vodom, naime u čuturici je ostalo vode taman da prekrije dno... Misli su mu odavno već odlutale od stvarnosti, ali se dogodilo nešto što ga je istog trenutka pribralo... Obratio mu se "gorući grm" sa riječima: "Ja sam onaj koji jesam ili sam možda bio, a jesam li još neznam, u svakom slučaju moje je kraljevstvo nebesko"... Umorni čovjek se oglušio na njegove riječi, nego je posegnuo za njegovom čuturicom, te izlio njen zadržaj po "plamtećem gorućem grmu"...
Okrenuo se i pomislio "ovo je za globalno dobro"...
Oslabljeni grm je natucao riječi, iz koji se moglo razbrati samo "bijes božji, bjes božji"...
Tada je počela padati kiša...