... Godina je 1992, rat je u punom jeku ...

Još kao dite najviše san se volija tuć i igrat balun, volija san radit praćke i čepaljke, mačeve od jasena i bombe od šišaka, a najviše san volija gađat se stinama. Dugo mi nije bilo dražeg do ratova između naselja i kada bi u svojim trošnim konversicama zakoračio na most za čiju smo se prevlast borili. No nije se uvijek sve bilo ko po loju, prečesto san se vraća babi krvave glave, plačući, prečesto bi u svojim "dejstvima" zaboravio na ručak, pa bi od dida dobija koju "za uši". No kao veliki vojskovođa stao sam svojim patnjama na rep, te kontaktirao oca, koji je "boj bio" negdje kod dubrovnika, zamolio sam da mi u najkraćem roku donese, jedan šljem i vojnu maskirnu torbu da mogu ponjeti kamenja koliko mi duša želi, i zaista vratio se otac na dopust, ali ne da je samo šljem donio, donio stari moj meni i potrošenu zolju, opasač i kutije od ručnih bombi.

Moglo bi se reći da su ti darovi bili prekretnica u mojoj "vojnoj" karijeri, od sada sam uvijek na prvoj crti jurišao da Sebi iz naselja razbijen bosansku glavu, ali nije samo Seba dobiva po glavetni dobivali su i Mate, Sejo, Kuški i Vice, dok je mene moj najnoviji JNA šljem čuvao od kontranapada.

Ubrzo sam kontrolirao svu balavurdiju iz sela, svi su mi se pokoravali i obasipali me parama samo da malo nose malo šljem ili da im "poklonim" par čepova za čepaljku, koje mi je ujac nabavljao iz kantine svoga poduzeća. Bio sam strog i zajeban, pravi Generale, čak mi više ni dida nije pizdija kada bi preskočija obid i vratija se tek na večeru i kad bi babi zapovjednim tonom naredija da mi friga kumpire. Ipak bilo je i mojih "mekših" izvedbi, kao onda kada sam svoje borce poslje ljute bitke nagradio starim brojevima "Erotike", čudno je to kako se u ono vrijeme svašto moglo postići "erotikom", danas to prolazi eventualno seksom. Čini se da je bilo kako jučer, kada smo mi, veliki junaci, drkali na papirnate ljepotice.

Podizali smo mi i logore, neke na zemlji, neke nad zemljom. U logorima smo skupljali harač, držali voće i zalihe kamenja za svaki slučaj. Zaista sam bio božanstvo onim svojim podanicima, a oni su me čuvali i uživali u mojoj dobronaklonosti.
Ipak, opuštanja nije smjelo biti, pa sam susidu Mati pračkom izrazbija sve prozore, jerbo nam je dan prije u svom  pranju karote smočija cilo igralište (dio ceste). Barba Igoru smo u zasjedi, kamenovali auto. Dok smo babi Juliji zaklali kokoš.

Moram priznati da je moja karijera tada cvijetala, iz dana u dan imao sam sve više ekspirijensa, te sam si mogao priuštiti da ostanem doma i gledam ninđa kornjače dok su moji zamjenici operirali po zadanom teritoriju.

Osim rata, bavio sam se i udvaranjem i ljubavju. Srce mi je okupirala godinu starija Marijana, pa bi svakog jutra u punoj borbenoj spremi prošao pod njenim prozorom, dok bi se ona slatko smijala. Nakon toga smo sami ležali na livadi poviše njene kuće, žvakali suvu travu i naginjali glavama da se poljubimo. Zaista smo se i poljubili, a ja sam odmah samopouzdan skočio da pokorim frontu. Tog dana, u vrijeme naljućeg boja su mi javili da je „otac“ ranjen, spominjali su neke glere i kosti, a ja sam sve to teško razabirao kroz suze. Sićan se da je „mater“ mi kupila onu okruglu lizu nebi li se na neki način iskupila.

Tog dana moja garda se prvi put povukla, ustupili smo most, ali samo na kratko, već smo ga sutra puni bijesa osvojili.

Danas je druga priča; studiram, otac u mirovini, dida umra, baba još lunja po vrtlu, Seba igra balun, kaciga odavno izgubljena, most srušen, čepaljke se više ne rede, erotika preskupa, a Marijana se vjerovatno jebe sa nekim novim Generalom.



Za eventualne nerazumljive riječi, pitajete, jer to je neka vrsta književno-seljačko-dalmatinskog...