Ivan Gerber Schultz, sjedio je za kuhinjskim stolom, rješavajući mlijekom ovlaženi sudoku. Vrtio je neke brojeve, dok sobom su odzvanjali uzdasi cenzuriranog bukkake videa,  remeteći  mu ionako krhku koncetraciju. Ipak ako ga televizor nije uzbudio, učinio je to netko pred vratima, netko tko je sa tri energična pritska na zvono nagovijestio svoju užurbanost. Ivan Gerber Schultz, sada je bio primoran ustati ali pokreti dok je navlačio komade odjeće, jednostavno su bili tromi, izgleda da ga je dobrano iscrbila sinošnja ljuta svađa sa ocem. Nije zaboravio ugasiti televizor i novinama pokriti ostatke doručka. Naposljetku je otključao trostruku bravu koja je priječila ulazak u njegov dom.

Pred vratima je stajao mladoliki poštar, vjerovatno neka područna zamjena jer ga Ivan Gerber Schultz nije poznavao. Poštar mu je uručio nekakav brzojav, mucajući zatražio potpis, te se uz mimiku podizanja šešira udaljio, ili bolje reći sunovratio niz stepenice. Stojeći na mjestu, Ivan Gerber Schultz nekoliko je puta okrenuo pošiljku,  prije nego se uputio  nazad  u stan da  je otvori.  Kiruškom preciznošču  Ivan Gerber Schultz otvorio je  pismo,  te istresao jednostavno poruku sa adresom "Schwanthaler Strase 36". Nikakve detaljnije upute nije bilo, samo adresa kojoj je znao samo približnio lokaciju. Mnogo toga je tih minuta prošlo glavom Ivana Gerbera, izmjenile su se slike Plavokose žene od noći prije, auto-servisa, foto-kluba...

Ovaj puta je njegova priprema napuštanja stana bila mnogo hitrija, te se Ivan Gerber Schultz ubrzo našao na kišnim ulicama grada. Već nakon pet minuta hoda bio je mokar do kože, na što je bio navikao jer kišobran jenostavno nikad nije odobravao, oduvjek ga je smatrao "ženskim oruđem". Probijao se polako groz gradsku gužvu, ponekad ubrzavajući korak od zaklona do zaklona. Svo vrijeme je mislio na onu djevojku od večeri prije, provrtio je sve moguće scenarije od kojih je gotovo svaki završavao sa scenom polaganog skidanja pored kreveta. Ivan Gerber Schultz nije previše volio iznenađenja, ali ovo ga je učinilo sretnim, sretnim sa dozom sumnje.

Ugledavši slobodan taxi, potrčao te još prije nego je posjeo na sjedalo, kroz prozor vozaču je  gurnuo tajanstvenu adresu. Odmah nakom polaska neurednom turčinu pružio je dvadeset eura, odbio je uzeti ostatak (jer i otac mu je u mladosti bio taksist i znao je koliko to znači), te je poseguo sa rupcem kojim je pokušao barem donekle obrisati mokru glavu. Vozio se nekih desetak minuta kroz gradsku gužvu prije, nego li je turčin zaustavio taxi, Ivan Gerber Schultz tiho ga je pozdravio te izašao. Nalazio se pred bijelom zgradom, novije gradnje koju je resila samo zlatnim slovima ispisana adresa "Schwanthaler Strase 36". Zgrada nije izgledala kao stambena, više kao poslovna zdanje modernog poduzeća. Ušao je kroz drvena vrata, pogledom tražeći portira ili bilo kakvu vrstu nadzorne službe, provirio je kroz nekolicinu hodnika prije nego se uvjerio da će teško naći traženo. Produžio je najdužim hodnikom, osluškujući tihe tonove klasične glazbe koja je dobirala iz dna. Prilazeći sve bliže tikovim vratima sve slabije je čuo mlat cipela o mramor, a sve više tužnu glazbu.

Polagano je otvorio vrata, te ušao u prostoriju. Ovog puta se Ivan Gerber Schultz mokar preznojio, unutra su plakali ljudi, glazba je bila zaglušujuća, gorio je plamen, a Josip Gerber Schultz je nauljen bio spreman za kremiranje.