Giljotina
Gledao sam je u rano jutro,
Dok, još sva puna rose bila je,
Stajala je nasred trga,
Čvrsto…
Ponosito…
Čak, i golubovi,
Gradski strvinari,
Ponizno su,
U sjeni njenoj,
Kruh stari zobali…
Orahovo drvo,
Trulo bilo je…
Ipak…
Krv, je kao suza kapala,
Čineći, plemenito drvo crvenijim.
Premda, lijepa bila je,
Jezu je sijala.
Njena hladna oštrica,
Tupu bol…
Duboko negdje nanosila je.
I ja, svakog dana ponizno,
Sjetim se, njenog prvog podnevnog,
Ugriza...
Kada jeza, naredila je…
Dubok naklon.
Danas…
Nema više stare giljotine,
Kažu ljudi…
«U podrumu starog muzeja prašinu prti».
Stara giljotina…